Nakon posljednje jutarnje šetnje plažom danas želimo ući u Latviju. Čitali smo na internetu, da se morate registrovati pri ulasku- tako da smo uzbuđeni, kako će se to dogoditi. Dolazimo do granične stanice u Ainazi i eto ga: ništa ?? Nema zvaničnika, nema kontrole, samo vozite dalje i u Latviji ste ? Malo smo zbunjeni i ne znamo, šta da radim. Na internetu postoji obrazac za štampanje – nažalost nemamo uredsku stanicu kod nas ! Zato se samo opustimo i razmislimo, da svakako želimo posjetiti nacionalni park Gauja ovdje. Dakle, cilj je za sada jasan: mi kontrolišemo Cesis, mjesto usred parka. Još uvijek moramo obaviti kupovinu usput, naše zalihe su pri kraju. Kao i uvek, uzbudljivo je, gledati u novoj zemlji, koja se posebna roba ovdje nudi. Ovde ima dosta mesa- i kobasice, posebno stvarno lijepa, masne svinjetine i slanine, plus dosta kiselog kupusa, kiseli krastavci i puno raznih vrsta piva (sa pravim alkoholom). Sve je super jeftino po našim standardima, 50,– eura je dovoljno za kupovinu na veliko.
Stigli smo na rub nacionalnog parka, velike životinjske figure od kamena stoje na livadi – to je velika koincidencija. Tokom naše posjete Rigi ranije 5 Prije nekoliko godina sreli smo ovog umjetnika na pijaci i kupili smo patku za našu baštu i sovu za Hans-Peterovu kompaniju. Nažalost radnja je zatvorena ponedjeljkom !
U Cesisu se kaže da se nalazi najveći kompleks dvoraca u baltičkim državama, tamo smo prvi krenuli. ali, kao što možete zamisliti, nismo razmišljali o tome, da je danas ponedeljak – dvorac je danas zatvoren ☺. nema veze, malo prošetamo gradom i idemo do turističkih informacija. Ovdje dobijamo savjet, kako izvršiti elektronsku registraciju (što nam onda donekle upravljamo kasnije u mobilnoj kućici) i da se isplati, the “Erglu rocks”pogledati. Zato slijedimo ovaj savjet, Park Henriette usred šume i pješačite do ovih stijena od pješčara. Ovo je pravo igralište za Quappa i Froda: Pijesak, penjanje na vodi i stijenama !
Na turističkim informacijama dobili smo odličnu brošuru sa planinarskim rutama u nacionalnom parku, biramo lijepu turu za sljedeći dan. Said, učinio, ustanimo malo ranije (danas bi trebalo biti lijepo vrijeme !) i potražite početnu tačku našeg planinarenja u Seguldi. Na prvom parkingu nalazimo stanicu žičare, fina gospođa na šalteru karata ne zna pješačku rutu ? Tako da okušamo sreću na sledećem parkingu kod zamka Turaida. Nakon neuspješnih pokušaja nalazimo stariju gospođu, ko nam može pomoći: i, postoji način, da možemo hodati odavde – ja sam sretan !! Međutim, nagovještaj dolazi naknadno, da je put bio loše označen ? Brzo primjećujemo, to je potcenjivanje – ruta se zapravo uopće ne prepoznaje. Izazvani smo na svakom račvanju, da donesem odluku i u jednom trenutku mi se više ne da i odustanem. Ipak, prolazimo kroz najvažnije: ovo je Gutmanova pećina, die Burg Krimulda, rijeka Gauja i zamak Turaida. Zadnji dio puta hodamo brzim putem – bez obzira, i dalje smo zadovoljni, da smo donekle uspjeli rundu. Na parkingu susrećemo još jednog overlandera – naravno iz Nemacke. Kao i uvijek, ima puno toga za ispričati i odmah nam se sviđa simpatičan par iz Landshuta. Mi odlučujemo, da ćemo se sledeće godine ponovo sresti u Mongoliji.
Uveče nalazimo odlično mjesto za boravak na malom jezeru, sami smo, psi ispuštaju paru, ovdje je nevjerovatno tiho i mirno.
Ujutro se opet vozimo do Ezerinia, u nadi, da je neko danas u radionici. Pas sa farme je tamo, ali inače se niko ne pojavljuje. Očigledno ovaj umjetnik više ne postoji i ne možemo donijeti kamenog losa u Erfelden.
Sad smo još uvijek blizu 80 Kilometrima od Rige i mi odlučujemo, da možemo malo prošetati gradom. Parkiramo preko rijeke i ulazimo 10 minuta u srcu grada. Međutim, pada kiša mačaka i pasa, tako da grad nije baš zabavan. Brzo pronalazimo važne znamenitosti, takođe naš hotel, u kojoj smo ranije 5 proveo vikend ovdje prije mnogo godina, odmah otkrivamo. Ne smijemo u pijace zbog pasa, pa hajde da se pogledamo (sa maskom) tribine napolju. To 2 satima svi izgledamo kao napojene pudlice i bježimo u naše tople odaje. Noću primjećujemo, da više nismo navikli na gradski život, Hans-Peter čita pola noći, jer ne može da spava sa bukom ?
Cijelu noć pada kiša, a i nakon jutarnje šetnje opet smo mokri ! Pa krećemo i vozimo se prema suncu. Sunce baš i ne radi, ali barem je prestala kiša. Na putu vidimo "siromašnu" Letoniju – napuštene farme i napuštena industrijska postrojenja, ne može se vjerovati, da smo u Evropi.
Na putu vidimo ogroman dvorac Rundāle – nekada ljetna rezidencija vojvode Ernsta Johanna Birona von Kurlanda. Kakva palata, naziva se i "Versaj Baltičkog mora" !! Dvorac je u potpunosti renoviran posljednjih godina, ostavlja odličan utisak, uopšte se ne uklapa u ovo siromašno područje ? Dvorac psi nisu dozvoljeni, ali barem možemo pogledati one opširne, pogled na lijepo uređenu baroknu baštu.
Putovanje se nastavlja malim sporednim uličicama kroz ruralno zaleđe, osećate, kao van vremena. Čitamo na internetu, da posebno penzioneri, koji često imaju samo 200€ na raspolaganju, teško mogu da prežive. Ljudi u osiromašenim selima baltičkog zaleđa teško prolaze, ko želi da preživi, drži kravu i obrađuje svoju njivu – za ličnu upotrebu.
Dakle, a sada imamo – opet nezapaženo- pređu granicu i već su u sljedećoj zemlji, Litvanija, stigao.
Naš zaključak o Latviji: činilo nam se da je mnogo zaostalija od susjedne Estonije, a neki od nas su bili stvarno užasnuti, da ljudi i danas žive ovako.
